Formula za sreću, bijeg od suza i prolaznost

Ako postoji formula za sreću, ja ju još nisam otkrila.

Jeste li vi?

Sretna sam, ali sam i nesretna. Nekada čak oboje odjednom. Smijem se, od srca, zaista mi se smije, ali imam osjećaj da ću zaplakati ako se prestanem smijati. I ne znam smijem li? Trebam li? Imam li uopće zašto plakati?! Pa se nastavim smijati. A trebala bi možda zaplakati, i sigurna sam da ćete mi i vi reći – plači ako ti se plače, ali pitam ja vas, zašto vi ne plačete? Vjerojatno iz istih razloga. Ako niste osjetili da vam se plače, vjerojatno ste emotivno u gorem staju nego mi kojima se plače.

Zlato je vrijednije od novca, novac od moći, vjerujemo kako su to valute za koje igramo igru zvanu život. Ali, zaboravljamo da je najvrjednija valuta vrijeme. Vrijeme jer ga ima najmanje. Vrijeme nam svima isto daje i uzima. Nitko ga ne može pronevjeriti, zloupotrijebiti, pronaći način kako ga udvostručiti ili ga prodati. Godine nas tretiraju isto. Jednako nemilosrdno i s istim prilikama da ga iskoristimo. I nije mladost ona koja u toj niti vrijedi najviše, ona samo duže traje obzirom se ostatak života upravo njoj vraćamo. Sve što mislimo da trebamo, možemo i smijemo, napravimo ili ne stignemo napraviti u mladosti. Ostatak života slavimo ili tugujemo što jesmo ili nismo napravili, a nismo još ni na pola puta. Je li sreća uvidjeti to? Da je mladost prolazna? Da smo svi više od mladosti?

Melankolija. Svaka pijana priča nakon 35-te koja započinje sa „E a jel' se sjećaš kada smo...“, svaka bora i sijeda, svaka pjesma koja ima svoju petu obradu i neznanje novih generacija da slušaju evergrin, a ne hit. I nije li čudno kako sve odjednom? Do jučer smo šurovali s vremenom i imali 20, a onda kao da smo mu se zamjerili. Kao da je čulo neki trač na svoj račun i ide nam se osvetiti. Kunem se da godina traje kraće nego prije. Dan je ionako prekratak da bi ga spominjali. Bez obzira što se u njemu nije dogodilo ništa. On je samo svanuo i nestao. Čula sam da ratovi počnu i završe u danu, ali dan je – ništa. Dan je blagoslov, ali je nebitan, nedovoljan. Može pomoći, ali ne može riješiti stvari. Cijeli dan mogu razmišljati jednu jedinu stvar koja se nikada neće dogoditi, mogu sanjariti, mogu dan provesti samo u nadanju, a u istome danu može pasti država. Dan je nedovoljan da se dogodi život.

Život je cijela priča. Kao lektira. Da bi dobili odličan iz života, morate ga pročitati, od početka do kraja. Nema varanja, niti je dovoljno ispisati i pročitati prvih 30 stranica. Na prvih 30 stranica je ushit zbog spoznaje svega što život je ili može biti, ali tek nakon 30-e stranice kreće ozbiljna priča. Ne ona koja se neprestano vraća na početak već ona koja tek sada zna pravac, put i način. Nemojte pisati neprestano

iste stranice, odvažite se ispisati novo poglavlje koje će se činiti kao nova mladost koja to možda i je.

Nedavno sam čula Radu Šerbedžiju kako je u jednom televizijskom intervjuu rekao „Što je to čovjek od 70 godina? To je dijete s deset godina koje to proživi sedam puta.“ I uistinu sam mu povjerovala. Treba se odvažiti gledati na život kao vječno življenje, a ne prolaznost vremena koje nam izmiče i nad kojim nemamo kontrolu. Biološki gledano dužni smo putem ostavljati dio sebe, ali duhovno, možemo samo profitirati.

Melankolija. Je li ona razlog sreći ili suzama? Možemo li biti sretniji bez nje, živeći sadašnjost, nadajući se budućnosti? Nisam otkrila formulu za sreću, ali znam gdje je možete naći. U jutru, u želji, u ljubavi. Ako ju pronađete, a nadam se da hoćete, nemojte se bojati zaplakati, sreća neće pobjeći. Tuga neće ostati. Baš kao i mladost, sve je u rukama vremena. Pokušajte ga imati na svojoj strani.