"Talent ne može ugušiti mala sredina"
Znamo sve o Sinovima – o njihovim počecima u Bloku B, velikom uspjehu na Supertalentu, a onda se sve polako stišalo. Tomislav Zirdum, poznat i pod nadimkom Ćiro, osoba je odgovorna za održavanje konstantno kvalitetne plesne skupine koja mijenja svoju postavu kako godine prolaze. Iako više nisu pod povećalom javnosti, Ćiro i dalje radi ono u čemu je najbolji – tako je prošle godine kao sastavni član hrvatske reprezentacije osvojio 40. mjesto na HHI – Hip Hop International natjecanju u Las Vegasu. Visoka pozicija za malenu Hrvatsku i to nakon samo devet dana pripreme. Zato smo otišli do talentiranog Ćire i provjerili kakvi su planovi za dalje.
Od novijih uspjeha, znamo da si išao na svjetsko hip hop natjecanje HHI u Las Vegasu. Kako je došlo do toga?
Na natjecanje sam išao ja sam, bez ekipe. To je bila reprezentacija Hrvatske. Dobio sam poziv od dečki iz Atomic dance factoryja, njih četvorica najboljih trebali su još nekog tko se razumije i u akrobatiku i u hip hop jer je koreografija zahtijevala više elemenata – akrobatiku, break dance, a ne samo hip hop.
Hoće li se nešto takvo ponoviti?
Da, ovo ljeto planiramo ići ponovno, ali ovaj puta na mjesec dana. Obići ćemo tri natjecanja. Prošle godine smo išli u 8. mj i samo 9 dana prije smo saznali da imamo zeleno svjetlo za polazak. Tih devet dana sam ja onda bio u Zagrebu i radili smo koreografiju. Ove godine ganjamo sponzore da si osiguramo polazak, a onda ćemo ranije znati kada idemo i imat ćemo vremena pripremiti se.
Bojiš li se da je, s obzirom na to da si ušao u 30-e, već prošlo najbolje doba za bavljenje ovim poslom?
Po mom mišljenju najbolje doba prošlo je prije 10 godina, ali eto – ne znam ni sam kako još uvijek mogu sve, i zbog ozljeda i zbog godina. Čim osjetim da ne mogu više izvesti te pokrete, da to ne izgleda kvalitetno, ja ću se toga ostaviti. Ali još uvijek to mogu, još uvijek to izgleda na nivou i dokle god je tako, ne planiram se toga ostaviti. Kada više ne budem mogao, ne vjerujem da ću voditi ni tečajeve. Nije to to kad se pokret ne može izvest, pokazat. Tko zna, možda ću se onda baviti strukom i biti instruktor vožnje. Ali tko živ, tko mrtav.
Misliš li da si zakinut za pravi uspjeh jer živiš u Hrvatskoj?
Definitivno. Već u Njemačkoj, pa čak i Sloveniji, i ostalim europskim zemljama, plesači koji su u mom rangu, pa čak i slabiji – zarađuju jako pristojne novce od ovakvog posla.
Smatraš li sebe profesionalnim plesačem?
U jednu ruku mogu reći da to jesam, ali to je daleko od onoga što ljudi misle pod tim pojmom. Profesionalni plesač je netko tko zarađuje od koreografija, izvođenja tih koreografija, nastupa po raznim koncertima i slično, a meni se to dogodi jednom u dva, tri mjeseca, možda.
Koliko uopće ima profesionalnih muških plesača u Hrvatskoj?
Ima ih ustvari jako puno, samo je problem kvalitete. Puno ljudi se naziva plesačima i rade gaže. Ja da živim u Zagrebu, ubio bih se od posla. Ali seljenje mi ne dolazi u obzir – tu sam pustio korijenje, tu sam si stvorio život i ne bih išao odavde. Osobno i ne volim Zagreb, a i previše sam navikao na ovaj opušteni ritam Broda i to ne bih volio mijenjati.
Zašto su Sinovi većinom djevojke?
Ne znam to objasniti, ali uvijek je bio slab odaziv dečki. Sada ih ima više, ali i dalje ih je malo. Bilo je perioda kada su na treninzima bile samo cure.
Misliš li da se nešto može učiniti po tom pitanju?
Teško. Ne može se tu ništa učiniti. Društvo je takvo kakvo je – osuđuje. Ako ja u gradu plešem, muški su prvi koji će reći „vidi ga, kao neki gay, trebao bi stajati u gardu za šankom i držati pivo čvrsto u ruci“. Žene sve ovo odobravaju, ali muškarci teško.
Kakva je sada situacija sa postavom Sinova?
Sada imam 3 grupe. Najmlađa je za djecu od 0 – 12 god, zatim je početna od 12 – 78 i postoji napredna u kojoj su filtrirani oni najbolji, oni i najviše nastupa imaju.
Hoće li se ponavljati projekti slični ovoj suradnji sa Učiteljskim fakultetom?
Na žalost, u Brodu toga ima jako slabo. To sa Učiteljskim fakultetom je bilo na njihovu inicijativu. Pristupile su mi i pitale da li bih im nešto iskoreografiro. Sve to je trebalo biti puno masivnije tako da sam i ja uključio svoje plesače, njih s fakulteta, trebale su biti i cure sa zumbe. Na kraju je brojka pala na 40-ak ljudi, a trebalo ih je biti 100. Takvih projekata ima malo i sve ih je manje. U Brodu se ništa ne događa i to je žalosno. Mislim da kod nas u gradu ima djece koja su talentirana i ima puno ljudi koji se bave plesom i nisu loši. Ali u gradu nema mjesta gdje bi se taj rad mogao pokazati. Uvjeti su jednostavno loši. Mi svi imamo te dvorane koje plaćamo iz svog džepa. Uprava je prema nama nemilosrdna, ali je to razumljivo jer ima toliko tih udruga. Ali onda bi se trebalo nepraviti nekakvu selekciju ili natječaj da se barem najbolji mogu istaknuti.
Pratite BrodPortal i najnovije vijesti na Facebooku i Twitteru.