Kad želja utihne

"Došla sam jer više nemam želju za intimnim odnosima."

To je bila prva rečenica koju mi je izgovorila kada je sjela nasuprot mene.

U svom radu često čujem upravo takve rečenice. Ljudi dolaze uvjereni da je problem seksualna želja i očekuju da ćemo razgovarati o tome kako je vratiti. Međutim, vrlo brzo postane jasno da naš razgovor vodi u sasvim drugom smjeru.

Nakon nekoliko minuta više nismo razgovarale o intimnim odnosima. Razgovarale smo o njezinom umoru, o svakodnevnim obvezama, o odgovornosti koju već godinama nosi sama i o osjećaju da je svima dostupna, a sebi najmanje.

Tada sam joj postavila pitanje koje često postavljam svojim klijentima.

„Kad si me nazvala i dogovorila termin, čija je to bila potreba? Tvoja ili partnerova?”

Zašutjela je.

To je trenutak u kojem terapija zapravo počinje.

Ne zato što tada dobijem odgovor, nego zato što to pitanje vrlo često otvori ono o čemu do tada uopće nismo razgovarali. Dogodi se da osoba prvi put zastane i zapita se radi li nešto zato što to doista želi ili zato što već godinama pokušava ispuniti tuđa očekivanja.

Često primjećujem da ljudi koji su navikli brinuti o svima oko sebe s vremenom izgube kontakt sa svojim potrebama. Toliko su posvećeni partneru, djeci, roditeljima, poslu i svakodnevnim obvezama da više ni sami ne znaju što žele, što osjećaju i što im nedostaje.

I upravo zato volim postaviti još jedno pitanje:

Što je tebi potrebno?

Ponekad želja nije nestala. Samo je u životu ispunjenom obvezama, odgovornošću i stalnim davanjem drugima ostala bez prostora u kojem bi mogla živjeti.

Ako cijeli dan brinemo o drugima, preuzimamo odgovornost za sve oko sebe i zaboravljamo na sebe, teško je očekivati da će se želja pojaviti sama od sebe. Možda prije pitanja kako vratiti želju trebamo postaviti neka druga pitanja.

Što mogu otpustiti?

Gdje trebam postaviti granicu?

Kada sam posljednji put učinila nešto samo zato što sam to željela ja?

Želja se teško može roditi iz osjećaja dužnosti, ona se javlja onda kada postoji prostor za nas same, kada se osjećamo sigurno, povezano sa sobom i kada nismo potpuno iscrpljeni svakodnevicom.

Zato u terapiji rijetko tražimo samo način kako vratiti želju. Puno češće pokušavamo razumjeti priču koja ju je utišala. Jer intimnost rijetko postoji odvojeno od ostatka našeg života, ona je odraz našeg odnosa prema sebi, našeg emocionalnog stanja i kvalitete odnosa koji gradimo s drugima.

Kada mi netko kaže da je došao zbog intimnih odnosa, znam da ćemo vrlo vjerojatno razgovarati o ljubavi, granicama, umoru, osjećaju vlastite vrijednosti i svemu onome što se događa izvan spavaće sobe...

Jer vrlo često problem nije u intimnim odnosima.

Problem je u tome što smo putem do njih izgubili sebe.

Iz prakse

Svaki psihoterapijski proces započinje kvalitetnom procjenom. Ona uključuje razgovor, uzimanje anamneze te, prema potrebi, uvid u medicinsku dokumentaciju i suradnju s drugim stručnjacima. Tek kada isključimo moguće medicinske uzroke, možemo istraživati psihološke, emocionalne i partnerske čimbenike koji stoje u pozadini teškoće.

Za razmišljanje...

Kada si se posljednji put iskreno zapitao ili zapitala:

„Što je danas bila moja potreba?”

Vidimo se s druge strane fotelje.

Kolumna: Arijana Wassong, mag.paed.soc.,edukantica TA psihoterapije