Nije svaka kritika poziv na promjenu

''Ne razumijem, Arijana…''

Pogledao me i nastavio.

''Nikada toj osobi nisam učinio ništa loše. Štoviše, pomagao sam joj kada god sam mogao. Bio sam korektan, podržavao sam je, veselio se njezinim uspjesima i iskreno vjerovao da imamo dobar odnos. A danas slušam kako govori stvari koje nisu istinite, kako umanjuje sve što radim i kako pokušava uvjeriti druge da nisam osoba kakvom me poznaju. Najviše me boli što sam se počeo pitati jesam li doista negdje pogriješio ili samo pokušavam pronaći smisao ondje gdje ga možda uopće nema.''

Dok sam ga slušala, shvatila sam da to pitanje nije postavio prvi put netko tko sjedi preko puta mene. Čujem ga godinama, samo u različitim oblicima.

Zašto me kolegica stalno omalovažava?

Zašto imam osjećaj da što više napredujem, to više nekome smetam?

Zašto netko ima potrebu govoriti neistine o meni?

Foto: Arijana Wassong / Ilustracija

I gotovo uvijek, nakon svih tih pitanja, događa se isto. Počinješ preispitivati sebe, vraćati film unatrag, analizirati svaku svoju riječ i svaki svoj postupak, uvjeren da ćeš negdje pronaći odgovor koji će objasniti tuđe ponašanje. Pitaš se jesi li mogao biti drugačiji, ljubazniji, manje otvoren, manje uspješan ili manje svoj, kao da bi upravo to promijenilo ishod.

S godinama sam primijetila koliko smo skloni povjerovati da je odgovor uvijek u nama. Lakše nam je prihvatiti da smo mi pogriješili nego prihvatiti da tuđe ponašanje ponekad nema nikakve veze s nama.

Nemoj me krivo shvatiti. Vjerujem da je osobna odgovornost temelj svakog emocionalnog rasta. Ako pogriješim, želim to čuti. Ako postoji nešto što mogu napraviti bolje, želim učiti. Ako postoji prostor za razvoj, želim ga iskoristiti. Kritika koja mi pokazuje kako mogu biti bolja nije neprijatelj. Ona je dar.

Zato svojim klijentima često postavim jedno pitanje.

Što je stvarni cilj kritike koju primaš?

Pomaže li ti da nešto naučiš?

Pokazuje li ti prostor u kojem možeš rasti?

Nakon njezinih riječi znaš li jasnije što možeš promijeniti ili samo osjećaš sram, krivnju i potrebu da se neprestano opravdavaš?

To su dvije potpuno različite stvari.

Konstruktivna kritika često boli, no nakon nje rasteš. Možda nije ugodna, možda će te naljutiti ili rastužiti, ali ostavlja ti nešto vrijedno – priliku da postaneš bolja verzija sebe.

Postoje, međutim, i riječi nakon kojih ne rasteš.

Nakon njih samo postaješ manji.

Počinješ sumnjati u sebe, u svoje sposobnosti, u svoje namjere i u ono što si do tada znao o sebi. I upravo tada mnogi ljudi počnu trošiti golemu količinu energije pokušavajući dokazati svoju vrijednost onima koji je možda od početka nisu ni željeli

vidjeti.

Nedavno sam na jednoj superviziji otvorila temu koja me osobno potaknula na razmišljanje. Dok sam pokušavala razumjeti nečije postupke, dobila sam jednu jednostavnu rečenicu koja me potpuno zaustavila.

''Ponekad nije riječ o istini. Ponekad je riječ o igri moći.''

Ta mi rečenica nije objasnila drugu osobu.

Objasnila je mene.

Podsjetila me da ne moram pronaći odgovor na svako "zašto". Da ne moram razumjeti svaki tuđi postupak kako bih mogla nastaviti živjeti u skladu sa svojim vrijednostima.

U psihologiji često govorimo o projekcijama, o vlastitim ranama i emocijama koje ljudi teško podnose pa ih, svjesno ili nesvjesno, prenose na druge. Jedna od tih emocija može biti i zavist.

Ponekad razlog zbog kojeg nas netko kritizira doista leži u nečemu što trebamo promijeniti i tada je važno imati dovoljno hrabrosti pogledati sebe iskreno. Nitko od nas nije iznad pogreške i upravo nas sposobnost da prihvatimo odgovornost čini emocionalno zrelijima.

No postoje i situacije u kojima odgovor nećemo pronaći u sebi.

Ponekad razlog zbog kojeg nas netko pokušava umanjiti možda nema gotovo nikakve veze s nama, nego s onim što naša prisutnost, naš uspjeh ili način na koji živimo budi u toj osobi.

Možda je to osjećaj da nije dovoljno dobra.

Možda uspoređivanje.

Možda vlastito nezadovoljstvo.

A možda i zavist.

O zavisti rijetko govorimo iskreno jer ju nije ugodno priznati. Lakše je umanjiti nečiji uspjeh nego priznati da nas on boli. Lakše je pronaći manu drugome nego stati pred sebe i zapitati se: ''Što je to u meni ostalo nezadovoljeno?''

Sama zavist nije problem.

Kao i svaka druga emocija, ona nosi neku poruku. Može nam pokazati što želimo, za čim čeznemo ili što bismo možda i sami željeli ostvariti.

Problem nastaje onda kada, umjesto da nas potakne na osobni rast, zavist postane razlog zbog kojeg pokušavamo umanjiti drugu osobu. Tada možda više nije riječ o tebi. Riječ je o unutarnjoj borbi osobe koja tu emociju nije prepoznala ili nije bila spremna suočiti se s njom.

Možda je upravo zato toliko teško pronaći odgovor na pitanje koje si mjesecima ili godinama postavljaš.

Zašto?

Zašto baš ja?

Zašto ta osoba ima potrebu govoriti o meni na taj način?

Možda zato što odgovor nikada nije bio u tebi.

Možda ga druga osoba ni sama ne zna.

Možda ga nikada neće izgovoriti.

I možda je upravo to ono što je najteže prihvatiti.

Da ne možeš razumjeti svako ljudsko ponašanje.

Da ne možeš objasniti svaku projekciju.

Da ne možeš pronaći smisao u svakoj nepravdi.

Pa ni u zavisti.

Ponekad je dovoljno prihvatiti da nečije ponašanje možda nije odraz tvoje vrijednosti, nego njegove unutarnje borbe.

I upravo u tom trenutku prestaje potreba da se neprestano braniš, objašnjavaš i dokazuješ.

Prije nego zatvoriš ovu kolumnu, voljela bih da zastaneš i postaviš sebi nekoliko pitanja.

Postoji li u ovoj kritici nešto što mi može pomoći da rastem?

Ako postoji, imam li hrabrosti to prihvatiti?

Ako ne postoji, zašto svoju vrijednost pokušavam dokazivati nekome tko je možda odavno odlučio da je neće vidjeti?

Jesam li spreman prihvatiti da nečije ponašanje možda uopće nije priča o meni, nego o njegovim vlastitim ranama, uspoređivanjima ili zavisti?

I kako želim živjeti, bez obzira na to što drugi mislili, govorili ili osjećali prema meni?

Jer možda nikada nećeš dobiti odgovor na pitanje ''Zašto?''

Možda nikada nećeš saznati je li iza svega stajala povrijeđenost, potreba za moći, uspoređivanje ili zavist.

I možda je upravo prihvaćanje da na neka pitanja nikada nećemo dobiti odgovor ono što nam napokon donese mir.

Jer ne moraš razumjeti tuđe razloge da bi nastavio živjeti u skladu sa svojim vrijednostima.

Možda nikada nećeš moći spriječiti da netko prema tebi osjeti zavist.

Možda nikada nećeš znati je li upravo ona bila razlog zbog kojeg si postao meta nečijih riječi ili postupaka.

I to je u redu.

Jer mir ne dolazi onda kada napokon dobiješ odgovor na svako pitanje.

Mir dolazi onda kada prihvatiš da ne moraš razumjeti tuđe motive kako bi znao svoju vrijednost.

To je izbor koji uvijek ostaje tvoj.

Vidmo se s druge strane fotelje!

Arijana Wassong, mag.paed.soc., edukantica TA psihoterapije