Zašto nam je lakše pričati o svojoj patnji nego o svom ponosu?
„Joj, da samo znaš koliko je to bilo teško,koliko sam se namučila da bih danas
bila ovdje. Nitko ne zna koliko sam noći provela budna, koliko sam se odricala i
koliko sam puta pomislila da neću uspjeti.”
To su bile prve rečenice koje mi je ispričala dok je govorila o nečemu što je za nju
predstavljalo veliki uspjeh.
Dok sam je slušala, bilo mi je važno čuti cijelu njezinu priču. Njezin trud bio je stvaran
i umor koji je opisivala bio je stvaran, odricanja kroz koja je prolazila bila su stvarna.
Sve što je osjećala imalo je svoje mjesto i bilo je važno.
…slušajući je, primijetila sam još nešto.
Gotovo cijelo vrijeme pričala je o cijeni koju je platila da bi ostvarila svoj cilj. O umoru,
neprospavanim noćima, odricanjima i svim preprekama koje je morala savladati, a o
samom uspjehu govorila je tek usput, kao da joj je bilo lakše pričati o putu nego o
tome gdje je danas stigla..
Nisam mogla ne pitati je i provjeriti s njom:
„A kada bi iz cijele ove priče na trenutak maknula sve ono što je bilo teško, što
bi ostalo?”
Pogledala me i nakon nekoliko sekundi rekla:
„Pa... ostalo bi to da sam uspjela.”
Nasmiješila sam se i upitala:
„A jesi li ponosna na sebe?”
Odgovor nije došao odmah.
„Ne znam... nekako mi je to čudno izgovoriti.”
Taj razgovor ostao mi je u mislima još dugo nakon terapije. Ne samo zbog nje, nego
zato što sve češće primjećujem koliko nam je teško priznati vlastiti uspjeh, puno
lakše pričamo o tome koliko nam je bilo teško nego o tome koliko smo zadovoljni
sobom.
Kada dijelimo nešto što smo ostvarili, gotovo uvijek osjećamo potrebu odmah
objasniti koliko smo se odricali, koliko smo radili, koliko smo bili umorni ili koliko smo
imali sreće, kao da uspjeh sam po sebi nije dovoljan, nego ga moramo opravdati
pričom o svemu što smo prošli.
Naravno da je važno govoriti o teškim razdobljima. Ona su dio života i često nas
upravo ona oblikuju. Jednako je važno biti zahvalan ljudima koji su bili uz nas i koji su
nam pomogli na našem putu.
Samo se ponekad pitam nije li nam patnja postala društveno prihvatljivija od ponosa.
Kada kažeš da ti je bilo teško, ljudi će suosjećati s tobom.
Kada kažeš da si ponosan ili ponosna na sebe, nerijetko će se pronaći netko tko će
to doživjeti kao hvalisanje ili umišljenost.
A između umišljenosti i zdravog ponosa postoji velika razlika.
Biti ponosan na sebe ne znači misliti da si bolji od drugih, to znači priznati sebi vlastiti
trud. Vidjeti koliko si učio, rastao, griješio, ustajao nakon padova i nastavio dalje, to
ne isključuje zahvalnost. Naprotiv. Možeš biti zahvalan ljudima koji su bili uz tebe i
istovremeno biti ponosan na ono što si napravio.
Sve češće primjećujem da uspjeh gotovo uvijek dolazi upakiran u priču o patnji. Ne
samo u terapijskoj sobi, nego i u svakodnevnim razgovorima, na društvenim
mrežama i među ljudima oko sebe,kao da će naš uspjeh biti prihvatljiviji drugima ako
prije toga pokažemo koliko nas je koštao.
A možda si ponekad možemo dopustiti i nešto drugo.
Možda možemo jednostavno reći:
„Trudio sam se. Učio sam. Mijenjao sam se. I danas sam ponosan na sebe.”
Bez opravdavanja.
Bez umanjivanja.
Bez lažne skromnosti.
Jer moj trud ima vrijednost.
Moj rad ima vrijednost.
Moj uspjeh ima vrijednost.
I ne moram ga opravdavati količinom boli koju sam prošao/la.
Mislim da je upravo to zdravo samopoštovanje, ne ono koje traži da budemo bolji od
drugih, nego ono koje nam dopušta da vidimo vlastiti put, priznamo svoj trud i bez
nelagode kažemo da smo zadovoljni onime što smo ostvarili.
Možda najveći problem nije u tome što nas drugi ponekad ne vide.
Možda je problem u tome što smo naučili da ni sami sebi ne dopuštamo vidjeti
vlastitu vrijednost.
Za razmišljanje...
Što je tebi lakše?
Pričati o tome koliko ti je bilo teško ili iskreno reći da si ponosan ili ponosna na ono
što si ostvario/la?
Vidimo se s druge strane fotelje.
Arijana Wassong, mag.paed.soc., edukantica TA
psihoterapije